Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, suočava se s presudom koja će biti izrečena sutra, a njegovo ponašanje uoči ove odluke po ko zna koji put pokazuje na svo licemjerje, promjene stavova i retorike koje je zauzimao tokom svoje političke karijere.
U poslijeratnom intervjuu za RTS, Dodik je žestoko kritikovao tadašnje vođe bosanskih Srba.
“Sada čitav jedan narod ispašta i u Republici Srpskoj i u Srbiji zato što se neki Mladić ili Karadžić odlučio da se ne preda i ne dođe na sud, i onda on kaže ja volim srpski narod, đavola ti voliš”, govorio je tada Dodik.
Ovom izjavom, Dodik je jasno distancirao narod od individualnih postupaka lidera, naglašavajući da cijela zajednica ne treba snositi posljedice zbog odluka pojedinaca.
Međutim, kako se približava presuda u njegovom slučaju, Dodik mijenja pristup, poistovjećujući sebe s narodom i entitetom koji predstavlja. Potencijalnu osuđujuću presudu pokušava predstaviti kao prijetnju Republici Srpskoj i čak državi Bosni i Hercegovini, tvrdeći da bi takva odluka značila “kraj države” i “pad ustava i sistema”.
Ovakva retorika ima za cilj postavljanje kolektivnog identiteta kao štit za vlastite postupke, što je u suprotnosti s njegovim ranijim stavovima.
Suština Dodikove odbrane temelji se na tvrdnji da je, kao predsjednik entiteta, bio obavezan potpisati ukaz o stupanju na snagu zakona koji je usvojila Narodna skupština RS-a. Ovaj zakon predviđa neizvršavanje odluka visokog predstavnika, odnosno da se te odluke neće objavljivati u Službenom listu RS-a niti provoditi.
Dodik tvrdi da bi, u suprotnom, bio odgovoran pred pravosuđem RS-a. Međutim, ova argumentacija zanemaruje činjenicu da je entitet dužan poštovati odluke visokog predstavnika i da ne može biti iznad države.
Ovo na neki način ukazuje na određenu dozu licemjerja. Dok je Dodik ranije isticao važnost individualne odgovornosti lidera kako narod ne bi ispaštao, sada se, suočen s vlastitim pravnim izazovima, skriva iza kolektivnog identiteta, predstavljajući sebe kao žrtvu i poistovjećujući svoju sudbinu s sudbinom cijelog entiteta.
Ovakvo ponašanje ne samo da je kontradiktorno njegovim ranijim izjavama, već i potencijalno manipuliše javnim mnijenjem, pokušavajući skrenuti pažnju s individualne odgovornosti na kolektivnu sudbinu.
Bez obzira na ishod sutrašnje presude, jasno je da je odgovornost individualna, a ne kolektivna. Manipulacija strahom ne može promijeniti pravne činjenice, skrivanje iza kolektivne sudbine ne može izbrisati ličnu odgovornost. Nijedna presuda ne može ugroziti narod, samo političke karijere onih koji su donijeli pogrešne odluke.
