Poštovani predstavnici medija, mi asistenti u vaspitno-obrazovnom sistemu na području Brčko
distrikta, primorani smo da se na ovaj način obratimo vama, a time i nadležnima koji, sudeći
isključivo i samo na osnovu odnosa koji pokazuju prema nama, i dalje ne razumiju težinu posla
koji obavljamo.
Svaka školska godina je stres za mnoge, a usuđujemo se reći ponajviše za roditelje djece sa
poteškoćama u razvoju kojima je potrebna pomoć u školi.
Nervozu dodatno pojačava to što se mahom do posljednjeg dana ne zna da li će dijete dobiti
asistenta, niti ko će to na kraju biti, zbog ustaljenje prakse da isti asistnet ne ostaje sa djetetom,
osim u slučajevima kada roditelji to zahtjevaju. Roditelji najbolje znaju šta smo postigli u radu sa
djecom prethodne godine, a nepobitna je činjenica da je sve manje asistenata u nastavi i onih koji
su zainteresovani za taj posao.
Iz ličnog iskustva znamo da se posao asistenta olako shvata, ali istina je sasvim drugačija. Ovaj
posao je težak. Traži znanje, strpljenje, ali i srce i dušu jer MI znamo kome pomažemo – onima
kojima je pomoć u školskim klupama najpotrebnija. Koji bi da mogu, možda bili i najbolji
ambasadori našeg grada da im je sudbina bila više naklonjena.
Ovako, uz roditelje, MI – njihovi asistenti smo im jedina nada će uspijeti da savladaju gradivo
kako i u inkluziji i socijalizaciji jer je pravo na obrazovanje jedno od osnovnih na listi ljudskih
prava. i to je nepobitna činjenica, baš kao i naš izuzetno loš položaj u okviru obrazovnog
sistema.
Asistenti, naime, rade na osnovu ugovora o povremenim i privremenim poslovima koji
potpisujemo na početku školske godine i traje zaključno sa 30. junom. Iako po zakonu ovaj
ugovor ne smije trajati duže od 90 dana. U zakonu stoji da se uplaćuje penziono i invalidsko
osiguranje (član 40. stavka 3.) dok se nama ovim ugovorom ne isplaćuje NIŠTA.
Nepobitna činjenica jeste da su učiteljima i nastavnicima već dva puta plate povećane pa i onima
koji rade po istom ugovoru kao i mi, jer je rasla cijena samog časa po kojem i naplaćuju svoj rad.
Nama je drago zbog naših kolega, ali šta je sa nama? Zbog čega smo izostavljeni, da ne kažemo
najmanje vrijedni u sistemu obrazovanja?
Njihova plata, sa toplim obrokom i putnim troškovima, premašuje 2.000 KM, a nama nakon
oporezivanja iznosi 1.196 KM. Ali ni tu nije kraj problemima i nelogičnostima. Nemamo pravo
na bolovanje ni slobodan dan. Svaki neradni dan, bilo da je u pitanju raspust ili vjerski praznik,
nama se odbija od plate. To znači da MI za deset mjeseci, koliko traje nastava, samo tokom pet
primamo punu platu, a kada sve to podijelimo sa 12 mjeseci dođemo do cifre da je oko 750 KM,
što je ispod minimalca tako ne možemo, a da se ne zapitamo da li se tako plate “obračunavaju” i
onima koji nama kroje pravila rada.
Dalje, defektolozi kao i psiholozi i logopedi, imaju normu ČETIRI tretmana sa djetetom dnevno,
a MI smo tu osam, devet časova svaki dan. U našim ugovorima stoji da je radno vrijeme osam
sati, a s obzirom na to da je ovaj posao veoma zahtjevan, svaki asistent je dužan pisati izvještaje i
dostavljati defektologu o samom napretku učenika, a u pojedinim školama i sve testove i
provjere koje su učenici radili.
Bez obzira na prilagođeni program koji učitelj/nastavnik dostavi, odnosno ne dostavi asistentu,
velika većina nas mora pripremiti nastavne listiće, prilagoditi didaktički materijal, sastavljati
testove, a mnogo je teže prilagoditi test, nego sastaviti za djecu tipičnog razvoja.
Ukoliko dijete nije samostalno, pratnja asistenta se podrazumijeva i do toaleta, na svakom
velikom i malom odmoru MI smo tu uz njih. U pojedinim situacijama iako se i to kosi sa
zakonom nemamo pauzu koju morati imati u toku radnog vremena. Niti jedna priprema za čas,
test, čitanje lektira ni dokumentacija se ne računaju u radno vrijeme pa je asistent dužan to
pripremiti poslije radnog vremena. U ovom slučaju radno vrijeme prelazi osam sati, a treba imati
u vidu i vrijeme koje odvajamo u okviru saradnje sa roditeljima.
Prema novom pravilu, gdje nema više učenika u dežurstvu, pojedine škole zahtjevaju od
asistenata da obavljaju posao portira otključavanje i zaključavanje vrata te sprovođenje djece i
posjetilaca škole do učionica i kancelarija, iako u mejlu koji je od šefa obrazovanja stigao na
adrese svih škola, ne stoji da asistenti dežuraju. U ugovoru koji smo potpisali, doduše, stoji da
asistent obavlja sve poslove koje mu nadređeni kaže, ali otvoreno sada pitamo do koje granice to
može da ide? Jedan asistent koji je završio nastavnički smjer ili učiteljski, ulazi u nastavu,
mijenja kolegu koji je na bolovanju, potpisuje čas, ali ga nema pravo naplatiti.
Činjenica je i da je jedan nastavnik ima normu od 20 časova sedmično na šta mu se računa i
priprema za nastavu, dok mi po ovom radnom vremenu imamo otprilike osam časova dnevno što
sedmično iznosi i do 40, odnosno duplo više.
S druge strane, od asistenata u vrtićima se ponekad zahtjeva da budu tu od 6:30h do 17:00 sati,
koliko ta ustanova radi, iako je i njihovo radno vrijeme osam sati ili bi barem trebalo da bude. Ne
možemo da ne naglasimo da je radno vrijeme vaspitača 6 sati i 30 minuta.
Prethodno navedeno je samo vrh ledenog brijega naše svakodnevnice. MI volimo posao koji
obavljamo i dajemo sve od sebe da pomognemo onima koji bez nas ne mogu, ali odgovorno
stojimo iza svih naših tvrdnji da smo, APSOLUTNO NEZASLUŽENO, u krajnje nezahvalnom
položaju u odnosu na sve naše kolege.
Otvoreno pitamo “ČIME SMO TO ZASLUŽILI” i argumentovano tražimo aneks postojećeg
ugovora na osnovu kojeg će i nama biti povećane plate i dato pravo na osiguranje.
Nas ne zanima konkurs, o tome se priča od 2023. godine, a mi već koračamo u 2025. Ipak, iako
priželjkujemo da što prije bude raspisan i taj dugo očekivani konkurs, insistiramo na aneksu
naših ugovora.
I još jedna činjenica za kraj.
NE TRAŽIMO NIŠTA VIŠE NEGO RAZUMJEVANJE ZAJEDNICE I PRIMANJA
DOSTOJNA VISOKE STRUČNE SPREME I POSLA KOJI SMO IZABRALI I KOJIM SE
PONOSIMO. S ONE LJUDSKE STRANE.
S poštovanjem, asistenti
