New York Times objavio je da su visoki dužnosnici u uredu premijera Benjamina Netanyahua posljednjih mjeseci ispitivali plan koji su formulisali biznismeni, prema kojem bi Izrael upravljao Pojasom Gaze zajedno s drugim arapskim zemljama nekoliko godina – sve dok se kontrola ne bi prenijela na Palestince.
Prije dva mjeseca, Ron Ben Yishai je prvi put objavio Netanyahuovu “Singapursku viziju” u vezi sa Gazom, a sada Ynet donosi potpuni plan i njegove posljedice – o čemu, do sada, nije postignut dogovor svih strana.
U prezentaciji koju je dobio Ynet, pod nazivom “Od krize do prosperiteta – Plan za transformaciju pojasa Gaze od iranskog izdajnika u umjerenu osovinu”, prikazane su slike koje odražavaju utopijsku viziju pojasa Gaze. Čini im se kao zelena i prosperitetna regija, sa kulama i poslovnim centrima.
Teška saobraćajna nesreća u BiH: Poginuo vozač, dvije osobe teško povrijeđene
“Cilj – Gaza napreduje kao dio abrahamske regionalne arhitekture. Rizik – Gaza je iranska ispostava koja narušava umjerenu regionalnu arhitekturu, sabotira nove lance opskrbe od Indije preko Bliskog istoka do Evrope i osujećuje svaku buduću palestinsku političku nadu.”
Prilika – Gaza je cvjetala u prošlosti kao raskrsnica između dva drevna trgovačka puta – pomorskog puta (Egipat-Gaza-Vavilon) i puta začina (Indija-Jemen-Saudijska Arabija-Evropa). “Može ponovo napredovati u centru umjerene regionalne arhitekture”, piše se u planu.
Šta plan predstavlja?
Kao dio plana, koji je formuliran u novembru i predstavljen visokim Netanyahuovim dužnosnicima u decembru, Izrael bi trebao stvoriti sigurne zone bez Hamasa u Pojasu Gaze – prvo na sjeveru, a kasnije i širom njega. Arapske zemlje – Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat, Bahrein, Jordan i Maroko – trebalo bi da nadgledaju humanitarnu pomoć koja se pruža u sigurnim zonama, a Palestinci iz Gaze će njome upravljati pod arapskim nadzorom. Ova faza programa će trajati 12 mjeseci.
Zvaničnik NATO-a upozorava: “Ukrajina neće biti posljednja Putinova meta”
U sljedećoj fazi, koja će trajati između pet i deset godina, Izrael zadržava ukupnu odgovornost za sigurnost: Arapske zemlje stvaraju multilateralno tijelo koje će nadgledati, usmjeravati i financirati Upravu za obnovu Gaze: Palestinci iz Gaze vode Upravu za rehabilitaciju, koja preuzima odgovornost za upravljanje sigurnim zonama.
Implementacija “Marshallovog plana” i inicijative za deradikalizaciju. Marshallov plan, podsjetimo, bio je američki program obnove Evrope nakon Drugog svjetskog rata, koji je također bio uspješan u rušenju nacističke ideologije u Njemačkoj.
Plan rekonstrukcije Gaze
Dugoročno, prema planu biznismena, Izrael će zadržati pravo da djeluje protiv sigurnosnih prijetnji u Pojasu Gaze. Arapske zemlje će prenijeti vlast u Gazi na palestinsku vladu sa sjedištem u Gazi.
New York Times je napomenuo da će to biti učinjeno putem glasanja, na kojem će stanovnici Gaze odlučiti hoće li ili ne aneksirati Palestinske vlasti. U planu se navodi da će se ova faza odvijati “pod uslovom da palestinske vlasti dokažu svoju sposobnost da izvrše deradikalizaciju i demilitarizaciju, i uz saglasnost svih strana”.
U završnoj fazi plana, Palestinci će samostalno upravljati pojasom Gaze i pridružit će se Abrahamskom sporazumu. Ne očekuje se da će jastrebsko krilo vlade podržati plan, budući da Bezalel Smotrich i Itamar Ben-Gvir od početka rata pozivaju na ponovno uspostavljanje naselja u Pojasu Gaze – i povratak pod punu izraelsku vlast tamo. New York Times je naveo da je to jedan od razloga zašto je Netanyahu izbjegavao da o tome javno govori, iako visoki zvaničnici u njegovom uredu razmišljaju o implementaciji barem nekih njegovih odredaba.
Autori plana naglašavaju da će kroz njega Izrael moći postići “dugoročnu sigurnost na jugu, integraciju u regionu, ekonomske prilike na jugu zemlje i normalizaciju sa Saudijskom Arabijom”.
Na jednoj od stranica u prezentaciji spominje se vizija “Gaza 2035”, a u njoj se navodi da “dok Iran širi radikalizam i nestabilnost sa sjeveroistoka, Bliski istok se okreće jugozapadu“. Predlagači plana tvrde, između ostalog, da će biti moguće realizovati mega projekte kroz grad budućnosti Saudijske Arabije i na Sinaju. “Gaza može postati značajan industrijski proizvodni centar za mediteransku obalu, s odličnim pristupom tržištima (Evropa, Zaljev, Azija), energiji i sirovinama (iz Zaljeva), uz korištenje izraelske tehnologije.”
Utopijska vizija, koja donekle podsjeća na snove koji su postojali nakon plana razdruživanja i prije nego što je Hamasova vlada izabrana u Gazi, navodi da će postojati “zona slobodne trgovine Sderot-Gaza-Al-Arish za trgovinu sa Evropom, SAD-om i zaljevskim državama” – pored “regionalne i infrastrukturne željezničke pruge u Nejviajudi, Kairo/Aleksandrija.”
Predlagači plana smatraju da bi bila moguća izgradnja željeznice od Gaze do morske luke i aerodroma u obližnjem El-Arishu, uz razvoj rezervoara gasa u Gazi. Solarna polja na Sinaju će obezbijediti energiju za regionalna postrojenja za desalinizaciju. Obnova Gaze će zahtijevati sirovine i usluge iz zaljevskih država – što će za njih stvoriti potražnju i mogućnosti za strana ulaganja.
Kako god plan bio realizovan, ova vizija je jezivo predviđanje budućnosti Palestine bez autohtone kulture koja se nalazi daleko od očiju javnosti, u teškom ratu i dehumanizaciji populacije koja je unatoč vojnim napadima Izraela ostala u svojim domovima.
